Nia i Iris penjale su se stepenicama do četvrtog kata. Nisu imale volje čekati lift, a i bile su raspoložene za hodanje unatoč tome što su hodale od centra grada do zgrade u kojoj je Nia stanovala.
Djevojka je izvukla ključeve iz torbice, stavila ih u ključanicu i okrenula ga. Gurnula je vrata i nasmiješeno pogledala u svoju prijateljicu. Nia je primijetila da nešto ne valja kad je vidjela šokirano, blijedo lice svoje prijateljice. Buljila je ispred sebe. Nije ju niti jednom pogledala; čak niti krajičkom oka.
Nia se okrenula glavu i ugledala prizor kojeg nije niti zamišljala da će vidjeti u snovima. Sasha je ležao na podu, u sredini dnevnog boravka, u lokvi krvi. Nije imao otvorene oči. Izgledalo je kao da ne diše.
„Idem zvati hitnu!“ –viknula je Iris i prošla kraj nje.
Nia je šokirano stajala na mjestu. Tjerala se potrčati k njemu, ali noge joj nisu davale. Bile su zalijepljene za pod. Tjerala se učiniti nešto, bilo što, samo da ne stoji ondje i ne radi ništa, ali ništa nije mogla učiniti jer je bila šokirana. Osjetila je suze na svome licu, a nije ni znala da plače.
„NIA!!!“ –viknula je Iris koja je tipkala broj na telefonu.
Trgnula se i pogledala u svoju prijateljicu drhtajući. Srce joj je toliko brzo kucalo da je imala osjećaj da bi svakog trena mogla pasti u nesvijest, ali odlučila je biti jaka i ne dopustiti da padne u nesvijest.
„Sasha...“ –torba joj je pala na pod, te je potrčala k njemu.
Kleknula je pred njima, pokušala osjetiti njegove otkucaje srca koji su, nažalost, bili užasno slabi.
„Sasha, otvori oči!!!“ –počela ga je šamarati. „Sasha, molim te!“
Zajecala je i prislonila glavu na njegovim prsima.
Sjedila je u čekaonici, na narančastoj stolici i drhtala. Držala je u jednoj ruci maramicu s kojom si je brisala suze koje su neprestano klizile niz lice, a druga ruka bila je prislonjena na njeno čelo. Svaki put kad bi zaklopila oči, zatreptala, stvorila bi joj se scena u kojoj gleda Sashu na podu, u lokvi krvi. Disao je tako sporo, tako tiho, a srce mu je kucalo toliko sporo da se bojala da bi mogao umrijeti pred njome.
Duboko je uzdahnula, rukom prošla kroz kosu i ponovno obrisala suze. Podignula je pogled prema zidnom satu i ljutito udarila rukom od stolić koji se nalazio u blizini stolice. Ljudi su se okrenuli prema njoj, a ona ih je prostrijelila pogledom.
Dignula se sa stolice i počela nervozno hodati gore – dolje. Petnaest minuta je sjedila ondje, čekala da joj netko javi što se događalo sa Sashom. Užasavala se toga da mu se nešto loše moglo dogoditi. Bila je prestrašena, tužna, shrvana i bijesna istovremeno. Pogledala je oko sebe u nadi da će joj doktor ili neka medicinska sestra prići kako bi joj objasniti što je sa Sashom i uvjerili ju da je dobro.
„Trebao je biti dobro!“ –pomislila je nervozno, osjećajući kako joj cijelo tijelo drhti. „Mora biti dobro!“
Sjela je natrag na stolicu jer je osjetila da joj noge počinju klecati. Prekrila je rukama lice i zajecala.
„Nia.“ –začula je nježni ženski glas.
Podignula je glavom i ugledala Iris pred sobom. Prijateljica joj je ispružila šalicu cappuccina, sjela kraj nje i pomilovala ju po licu. Nia je šmrcnula i nagnula se na rame svoje prijateljica koja ju je nježno obgrlila i pomilovala njeno rame.
„Gđice Lestet?“ –iznenada je čula muški glas.
Otvorila je oči i primijetila dva policajca pred sobom.
„Ja sam.“ –podignula se sa stolice i namjestila kosu koja joj je bila razbarušena.
„Bolnica nas je nazvala i ispričala što se dogodilo.“ –rekao je jedan. „Trebali bismo privatno popričati s vama?“
„Ovdje ili u postaji?“ –upitala je. „Jer... ako mislite na postaju... Žao mi je, ali ja se ne mičem odavde!“
„U redu je, gđice.“ –nadodao je ovaj drugi. „Pitat ćemo vas ovdje nekoliko pitanja.“
Klimnula je glavom i pogledala u Iris koja joj je također klimnula glavom i pokazala gestom glave da može otići. Slijedila je policajce. Ušli su u sobi u kojoj su inače ljudi mogli uzeti kao privatnu čekaonicu. Djevojka je duboko uzdahnula, prišla prozoru i pogledala što se vani dešavalo. Vidjela je svijetla na kombiju Hitne pomoći. Prilazio je dvorištu, a bolničaru su istrčavali iz bolnice kako bi pomogli osobi koja je trebala pomoć.
„Gđice Lestet?“ –stariji je policajac ponovio njeno prezime.
Okrenula se prema njima i uzdahnula.
„Pronašli ste Sashu Archera u dnevnom boravku vašeg stana?“ –upitao je.
Klimnula je glavom i pregrizla usnicu kako se ne bi rasplakala. Malo joj je nedostajalo zbog toga što joj se scena počela motati po glavi.
„Jeste li vidjeli nešto čudno ili čuli možda kad ste ušli u stan?“ –nastavio je.
„Nisam.“ –odgovorila je uzdahnuvši.
„Sumnjate li možda na nekoga? Mislile li da poznajete osobu koja ga je napala?“
„Ne. Sasha se nije ni sa kime svađao?“
Klimnuo je glavom i promatrao ju u tišini. Djevojka je skrenula pogled. Nije ni željela razmišljati o svemu onome. Htjela je da scena u kojoj njen voljeni leži u dnevnom boravku, u lokvi krvi, nestane iz njene glave kao što je htjela i da se kreten koji ga je napao pronađe. Naravno, nije mogla sumnjati u nikoga zbog toga što je Sasha bio drag svima. Svi su ga voljeli, pogotovo prijatelji s fakulteta. Nije mogla vjerovati da ga je netko izudarao.
„Imate brata, je l' da?“ –uzvratio je.
Klimnula je glavom i pogledala u njega.
„Kako se Sasha i on slažu?“ –upitao ju je.
„Pa...“ –promrmljala je. „Dobro...“
„Sigurno?“
„Ne mislite li valjda da ga je moj brat napao?!“
„Samo ispitujem, dušo.“
„Patrick mu nikada nije naudio! Sasha i on su se prepirali jer se moj brat bojao da bi me mogao izgubiti, ali ne... NE možete pomisliti da je on to mogao učiniti!!! Njih dvoje su cimeri već tri godina!!!“
„U redu, smirite se, gđice!“
Odmahnula je glavom i duboko uzdahnula. Ponovno je prišla prozoru. Nije mogla vjerovati da su policajci sumnjali na njenog brata. Jest da se u zadnjih dva tjedna nisu previše slagali, ali Patrick nije bio osoba koja bi naudila nekome, koja bi nekoga skoro odvela do smrti.
Pokušala je ne zajecati, ne rasplakati se pred njima. Suze su potekle niz njeno lice, ali ih je brzo obrisala.
„Nia!“ –vrata su se naglo otvorila.
Patrick je ušao u onu prostoriju, a policajci su se okrenuli prema njemu. Zbunjeno je gledao u njih, ali pokušavao je izgledali što mirniji kako ne bi bacio sumnju na sebe. Nije mogao dopustiti da ga otkriju i završi u zatvor jer bi ga zauvijek odvojili od Nije, a to nije želio. Želio je zauvijek biti kraj nje.
„Vi ste Patrick Lestet?“ –upitao ga je stariji policajac.
Klimnuo je glavom.
„Moramo vas pitati nekoliko pitanja.“ –rekao je.
„Zar ne možemo o tome kasnije?“ –prošao je kraj njih i otišao do sestre.
Djevojka ga je snažno zagrlila i zajecala. Potapšao ju je po leđima i pokušavao ju smiriti kako ne bi i dalje plakalo, ali Nia je bila previše slomljena da bi nastavila izgledati čvrsto.
„Ispričavam se!“ –doktor se pojavio na vratima.
Nia se odmah maknula od brata i požurila je k doktoru.
„Kako je?!“ –upitala ga je preplašeno.
„Žao mi je, gospođice, ali zbog prejaki udarca...“ –započeo je.
Djevojka je odmahnula glavom. Zavrtio joj se, a Patrick ju je uhvatio prije nego je pala na pod. Prekrila je usta rukom i šokirano gledala u doktora bojeći se nastavka rečenice. Bojala se da bi mogao reći da je Sasha preminuo, da ga nisu uspjeli spasiti... Srce ju je već počinjalo stezati, neugodan se osjećaj pojavio u trbuhu... Mislila je da bi mogla umrijeti od boli.
„Je li umro?“ –upitao je Patrick.
Nia je zaklopila oči i zajecala.
„Ne.“ –doktor je odmahnuo glavom.
Djevojka je šokirano otvorila oči.
„U komi je.“ –uzvratio je. „Ne znamo kad će se probuditi. Ne znamo hoće li se uopće probuditi!“
Nia je ponovno zajecala i snažno zagrlila svoga brata koji se nalazio u njenoj blizini. Obgrlio ju je, potapšao po leđima i pomilovao ju po kosi.
„Sranje...“ –pomislio je. „Morao sam se uvjeriti da je mrtav!“
Pogled mu je pao na starijeg policajca koji ga je promatrao sa zanimanjem, gledajući njegovu reakciju. Zaklopio je oči i utisnuo poljubac na sestrino tjeme. Bio je sretan što ju je mogao milovati, grliti i tješiti. Sve što je želio... bila je ona.
