*Za Nic. ^^
U trenutku kad je telefon zazvonio Nia se dignula sa trosjeda i podignula ga sa staklenog stola.
„Halo?“ –javila se.
„Bok, Nia. Mama je!“ –uzvratila je nježnim glasom Miriam.
„Bok, mama. Kako si?“
„Odlično. Ti?“
„Isto.“
„Kako faks?“
„Počeo je tek prije tri dana, mama. Pitaj me to za mjesec dana!“
„U redu, u redu. Gdje je tvoj brat?“
„Ne znam.“
„Što je bilo?“
„Ništa. Zašto?“
„Imaš čudan glas. Nešto ne valja, jel' da?“
„Sve je kako treba biti, mama.“
„Daj, dušo, ne laži mi! Zaboravljaš da sam ti majka?“
Nia je uzdahnula. Ponekad je zaboravljala kako roditelji osjećaju da nešto nije u redu s njihovom djecom, a to je donekle mrzila. Mama bi ju ponekad znala gnjaviti sve dok joj ona ne bi priznala što se s njom dešava.
„Posvađala sam se s Patrickom, ali nije to ništa strašno!“ –odgovorila je.
„Hoćeš li da ga nazovem?“ –upitala ju je.
„Ne, mama. Nemamo više pet godina da se ti trebaš brinuti o tome!“
„Sigurno?“
„Naravno. Čujemo se kasnije, mama!“
„U redu. Čujemo se!“
„Pozdravi mi tatu.“
„Pozdravi ti meni Patricka.“
„U redu. Volim te. Bok!“ –Nia je spustila slušalicu nakon što je to njena majka prva učinila.
Stavila je telefon na svoje mjesto i nastavila gledati televiziju. Na sreću, mama ju nije nagovarala da joj objasni zbog čega su se posvađali. Vjerojatno je shvatila da to doista nisu njene stvari i da se više ne treba brinuti o tome da nas razdvoji kad se posvađamo ili potučemo iako su takvi trenutci bili rijetki.
Patrick i ona nisu pričali već tjedan dana, otkad su se posvađali kad mu ona nije rekla gdje niti s kim ide. Smatrala je da je previše zaštitnički rastrojen prema njoj i nije imala nikakve namjere ispričati mu se pošto nije ništa krivo učinila. Nije pobjegla od kuće, nije izašla sama... I nije shvaćala zbog čega se on ponašao tako bezobrazno prema njoj!
U jednom su se trenutku ulazna vrata otvorila, a u stan je ušao Patrick. Njihovi su se pogledi susreli, ali djevojka ga nije dugo željela promatrati, pa je sklonila pogled i pogledala u televiziju slušajući korake iza sebe.
„Nazovi mamu.“ –rekla mu je.
„Dobro.“ –uzvratio je i zalupio vratima.
Duboko je uzdahnula i zaklopila oči. Nije znala što se s njenim bratom dešavalo. Bio je jako čudan i distanciran od nje, a to ju je rastužilo. Nije namjeravala ostati ondje jer joj je trebalo malo zraka, a znala je da će se samo živcirati ako bude ostala kod kuće. Mrzila je biti u svađi s nekime, pogotovo ako je taj netko bio njoj važna osoba.
Dignula se sa trosjeda, izašla iz stana i krenula prema liftu. Kako bi stigla na krov. Zgrada u kojoj je živjela imala je osam katova, pa nije imala volje pješačiti sve do krova. Na sreću, vrata lifta su se odmah otvorila, pa je zakoračila u njemu i pritisnula tipku za potkrovlje nadajući se da nitko neće zaustaviti lift na drugim katovima.
Imala je sreće. Bilo je jutro, pa je većina nepoznatih susjeda radilo i zbog toga je došla odmah pred vratima krova. Progurala ih je jedva jer su bila teška i čelična, te duboko uzdahnula.
Zapuhao je lagani vjetar zbog čega joj je postalo malo hladnije jer Sunca nije bilo na nebu; ono je bilo tamno zbog crnih oblaka koji su obavještavali dolazak kiše. Kišu nije pretjerano voljela kao niti tmurno vrijeme, ali sve je bilo puno bolje od onoga kako bi se osjećala da je ostala u stanu.
Zaklopila je oči, duboko uzdahnula i raširila ruke osjećajući se slobodno. Onakav osjećaj bi ju uvijek umirio. Osjećala je kako joj kosa vijori na laganom i pomalo hladnom vjetru, a ona je udisala sviježi, ugodan zrak.
Nedaleko od nje, sjedio je Sasha koji ju je primijetio čim je došla na krov. Volio je odlaziti na krov, uživati u pogledu i ugodnom vjetru pogotovo jer nisu imali terasu u stanu. Kad je ona zakoračila na ono mjesto, nije prestajao gledati u nju. U zadnjih nekoliko dana su postali bolji prijatelji, družili su se češće i odlaziti do grada jer Patrick to nije želio učiniti. Udaljio se od oboje.
Nia je bila simpatična djevojka koja ga je pomalo podsjećala na sestru jer su obje imale sličan karakter, ali ona je bila lijepa... jako lijepa. Imala je nešto što nije vidio kod niti jedne cure koje je prije nje upoznao; zbog toga je i sjedio ondje, u tišini i promatrao ju kako stoji zatvorenih očiju u sredini i uživa dok joj kosa vijori na vjetru.
Dignuo se sa zidića na kojemu je satima sjedio, te se laganim korakom uputio prema njoj nadajući se da neće otvoriti oči. Činilo mu se da se nije nalazila na isto mjesto gdje i on jer je izgledala zamišljeno, što je njemu išlo u korist.
Stao je pred njom i nasmiješio se jer nije mogao vjerovati da ga doista nije čula. Pričekao je pravi trenutak da napravi neki zvuk ili da ona otvori oči, a u to je vrijeme shvatio koliko je zapravo... prekrasna bila. Imala je nježne crvenkaste usne, te slatke obraze.
Trgnuo se iz razmišljala kad je primijetio da djevojka počinje otvarati oči. Nia se izderala ugledavši ga pred sobom, odgurnula ga je u stranu i poskočila za nazad dok joj je srce ubrzano kucalo.
„Jesi li ti normalan?!“ –viknula je i još jednom ga gurnula. „Hoćeš li da umrem?!“
„Njah, život bi mi bio dosadan da ti umreš!“ –namignuo joj je.
Djevojka ga je još jednom ljutito gurnula i pogledala u stranu dok joj je srce i dalje ubrzano kucalo. Odmahnula je glavom i lagano se nasmiješila.
„AHA!“ –uzvratio je pljesnuvši rukama. „Smješkaš se!“
„To uopće nije istina!“ –pogledala je u njega pokušavajući održati ozbiljan izraz lica, ali osmijeh bi joj svako toliko pobjegao.
„Hoćeš li mi oprostiti zbog toga što sam te uplašio?“
„Možda.“
„Što mogu učiniti da mi oprostiš?“
„Khm... Ne znam... Predloži nešto, pa ćemo vidjeti!“
„Palačinke s čokoladom? Odlazak u slastičarnicu na bilo kakav drugi kolač ili sladoled? Naravno, ja plaćam!“
„Važi!“ –nacerila se, a on joj se nasmiješio. „Ali nisi to smio učiniti!“
„Bilo je zabavno pogotovo jer me nisi uopće čula.“ –nadodao je.
„Kad si došao? Nisam čula kad su se vrata otvorila.“
„Oh, došao sam ovdje prije nekih sat vremena.“
„Ja sam mislila da si otišao u grad.“
„Jesam, ali vratio sam se doma i došao odmah ovdje, malo uživati u ono malo Sunca što je bilo jutros.“
Klimnula je glavom, te otišla sjesti na zidić. Sasha je krenuo za njom i smijesio se odmah do nje. Oboje su gledali u sivkasto nebo. Znali su da bi svakog trena kiša mogla početi padati jer je neprestano sijevalo, a počinjalo je i grmiti. Bilo je loše što su odlučili ostati ondje unatoč nevremenu, ali oboje su voljeli slušati grmljavinu iako niti jedno od njih nije preferirao kišu.
„Što ti radiš ovdje?“ –upitao ju je.
„Patrick se vratio doma.“ –odgovorila mu je, a ono je bilo dovoljno da zna shvati zbog čega se nalazila ondje.
„Kad ćete se vas dvoje pomiriti?“
„Kad mi se on ispriča zbog ponašanja.“
„Možda on čeka da mu se ti ispričaš!“
„Oh, onda će se načekati jer doista nemam razloga ispričati mu se.“
„Bio je zabrinut za tebe!“
„Bila sam s tobom vani, Sasha! Ništa mi se ne bi dogodilo. Ne znam što mu je, iskreno, u zadnje vrijeme. Tako je... čudan.“
„I ja sam to primijetio. Želiš li da popričam s njim, Nia?“
„Ne treba, hvala. On bi se trebao sjetiti, ako ne... otići ću ja pričati s njim kad me prođe ova ljutnja!“
Odmahnuo je glavom. Imao je osjećaj da bi on trebao nešto napraviti jer nije želio živjeti s bratom i sestrom koji nisu razgovarali jedno s drugim. Osjetio je kapljicu kiše na glavi, pa ju je podignuo prema nebu. Lagana kiša pretvorila se u iznenadni pljusak, pa su Nia i on potrčali prema vratima skoro ma pokri do kože. Pogledali su jedno drugoga i nasmijali se.
„Tako nam i treba kad nismo na vrijeme ušli.“ –rekao je odlazeći prema liftu.
„Ma daj, pa nismo od šećera, Sasha!“ –uzvratila je djevojka.
„Ti jesi. Mislim... Slatka si k'o šećer!““
Oblikovala je usta u slovo o i osjetila kako joj se obrazi žare dok joj srce ubrzano kuca. Pogledala je odmah ispred sebe kako bi izbjegla njegov pogled. Maleni joj se osmijeh pojavio na licu dok je on krajičkom oka gledao u nju. Zakoračila je u lift čim su se vrata otvorila i nagnula na zid.
„Slatkorječiv si, Sasha.“ –nasmiješila mu se.
„Samo volim govoriti istinu.“ –slegnuo je ramenima.
Odmahnula je glavom. Morala je sama sebi priznati da joj je bilo drago čuti ono, a Sasha je nasmiješeno gledao u nju. Njeni rumeni obrazi bili su mu simpatični.
Patrick je ležao u sobi, gledao u strop i razmišljao o Niji. Ona ga je cura dovodila do ludila i nije znao kako da se prestane brinuti o njoj. Previše ju je volio da bi se prestao brinuti o njenoj sigurnosti, ali svejedno nije trebao onako reagirati. Napokon, bila je vani sa Sashom, pa joj se ništa nije moglo dogoditi.
„ ...slatka si k'o šećer...“ –u glavi su mu odjekivale Sashine riječi.
Bijesno je udario rukom od zid.
