Nia je stavila posljednju majicu u putnu torbu. S obzirom da će najmanje dva mjeseca biti u New Yorku, odlučila je uzeti dvije putne torbe kako slučajno ne bi ostala bez potrebne odjeće. Zatvorila je torbu, podignula ju sa kreveta i spustila na pod nakon čega se bacila na krevet duboko uzdahnuvši.
Pjesme sa kompjutera su lagano odjekivale sobom, a ona je mirno ležala na leđima, gledala u strop i razmišljala o raznim stvarima. Npr. razmišljala je o tome kako će joj Iris užasno nedostajati jer će ona studirati u New Jerseyu. Dogovorile su se da će često odlaziti jedna kod druge kako bi se malo družile, ali nije znala koliko će sve ono biti moguće kad počnu razni ispiti na fakultetu. Nedostajat će joj i njen rodni Phoenix pogotovo jer će rijetko kad moći odlaziti u posjet roditeljima i prijateljima iz srednje škole i djetinjstva. Sve će joj nedostajati, ali znala je da će joj i u New Yorku biti odlično.
Kucanje na vratima ju je omelo iz razmišljanja o svemu što će joj nedostajati.
„Naprijed!“ –uzviknula je.
Vrata su se otvorila škripajući, a na ulazu je stajala njena majka, Miriam Lestet. Bila je to prekrasna žena u kasnim tridesetim godinama koja je pokazivala puno manje. Nia je bila jako slična njoj. Obje su imale dugu valovitu smeđu kosu i zelene oči. Miriam je bila mršava, vitka i zgodna žena; nježnog lica.
„Spremila si se?“ –upitala ju je majka.
„Jesam.“ –klimnula je glavom.
„Onda, jesi li spremna da idemo s tatom na večeru?“
„Dolazim za par minutica, ok?“
„Nema problema!“
Nia je klimnula glavom, a majka je nasmiješeno izašla iz sobe. Niji će nedostajati mama, njihovo pričanje i njena kuhinja. Bilo joj je teško odvojiti se od svega, ali morala je i htjela to učiniti. Svejedno njeni roditelji neće zaboraviti na nju i viđat će se često, a pretpostavljala je i da će se svaki dan čuti preko telefona.
Dignula se sa kreveta, skinula majicu i bacila ju u košaru za prljavo rublje koje je kasnije trebala staviti na pranje. Prišla je ormaru, otvorila vrata i nagnula se na njih razmišljajući o tome što bi htjela obući za večeru s roditeljima, večer prije puta. Odlučila se, nakon nekog vremena, na crvenu usku majicu na bretele, crne kratke hlačice i crnu torbicu. Stavila je cipele na potpetice, a nakon toga se otišla našminkati i počešljati kosu.
Kad je bila sigurna da je sve na svome mjestu, da je ona odjeća njena konačna odluka, izašla je iz sobe zatvorivši vrata, te se spustila niz stepenice. Njeni su roditelji sjedili u dnevnom boravku. Tata je sjedio na fotelji i gledao u televiziji. James Lancet bio je muškarac u radim četrdesetim godinama. Kosa mu je bila crna, a oči plavo – zelene boje. Njen stariji brat je donekle ličio na njega.
„Spremna sam.“ –rekla je veselo.
„Oh, napokon!“ –njen se otac dignuo sa fotelje. „Mislio sam da ćemo dočekati smak Svijeta dok se ti spremiš!“
„Trebalo mi je deset minuta!“
„Rekla si da dolaziš za par minutica.“
„Da. Deset minuta sam se spremala. Nekim curama treba sat vremena najmanje!“
„Hvala Bogu što ja nemam takvu kćer i ženu jer mislim da bih poludio.“
„Poludjet ćeš ti kad ti nitko ne bude mogao kuhati!“ –pokazala mu je jezik.
„Snaći ću se... nekako...“ –promrmljao je.
„I debljati se narudžbama?“ –nadodala je Nia prekrivši ruke na prsima.
„Ok, ok, Nia...“ –odmahnuo je glavom. „I ti ćeš meni nedostajati!“
„I bolje ti je!“ –nacerila se i zagrlila ga snažno.
Uzvratio joj je zagrljaj tapšajući ju po leđima. Jamesu nije bilo lako pustiti njegovu jedinu kćer samo u New Yorku, ali znao je da će se Patrick brinuti za nju.
„Trebali bismo krenuti.“ –uzvratila je Miriam.
Oboje su klimnuli glavom i slijedili ju do vratiju.
Večera s roditeljima je dobro prošla; osim u trenutku kad se njena majka rasplakala jer joj još jednom dijete odlazi od kuće. James i Nia pokušavali su ju oraspoložiti i objasniti joj da ne odlazi zauvijek, da će se vraćati često, pogotovo kad budu bili praznici, ali naravno, kao i svaka majka nije se mogla smiriti.
Nia je čak pomišljala da postoji mogućnost da joj mama ulazi u menopauzu zbog naglih promjena raspoloženja, ali sjetila se da još nema ni četrdeset godina i da nije moguće da onako mlada uđe u menopauzu. Zaključila je da je ili menstruacija ili pms veliki krivac zbog toga što se smije, plače i živcira u razmaku od nekoliko minuta.
Čak se i živcirala jer nije mogla vjerovati da pušta kćer u potpuno novi grad, u gradu koji nikada ne spava i pribojavala se da bi joj se nešto moglo dogoditi, ali umirila se kad joj je suprug rekao da će Patrck paziti na nju, kao što je to činio otkad su bili mali.
Unatoč tome što su ponekad bili naporni, što su se prepirali zbog gluposti... Niji će roditelji jako nedostajati. Nedostajat će joj mamina kuhinja, tatina jutarnja kava, mamino zanovijetanje kad se vrati pijana kod kuće... Sve će joj nedostajati.
Osmjehom na licu je gledala u svoje roditelje koji su se, kao i inače, prepirali zbog gluposti. Ovoga puta su se prepirali jer je mama govorila kako se narančasti zidovi ne slažu sa ljubičastim zavjesama dok je tata ponavljao kako nema nikakve veze što se slaže sa čime jer je najbolje najesti se dobro.
Sljedeće jutro Nia je zamolila roditelje da se dođu kasnije pozdraviti s njom jer je ona željela provesti zadnje sate sa svojom prijateljicom Iris s obzirom da se dan prije nisu vidjele.
Sjedile su u kafiću u aerodromu, ispijale svaka svoj topli napitak i razgovarale o lijepim trenutcima koje su se dogodile u djetinjstvu. Smijale su se, uživale... Niti jedna od njih dvoje nisu razmišljale o tome kako će se uskoro razdvojiti i otići u gradove koji su daleko jedan od drugoga. Kad bi se toga prisjetile, bile bi tužne, ali znale su da je njihovo prijateljstvo jako i da će ostati zauvijek prijateljice, ma koliko god one bile udaljene jedna od druge.
„Sjećaš li se onoga puta kad smo stavili plavu boju umjesto šampona Tihani, pa je postala plava kao Štrumf?“ –nadodala je Iris smijajući se.
Nia je udarila šakom od stol, te se odvalila smijati na sav glas. Gosti kafića okretali su se prema njima, ali njih to nije bilo briga.
„Ajme...“ –zahihotala se Nia, obrisala suze i pokušala doći do zraka. „Dva tjedna smo morale čistiti muške i ženske svlačionice zbog toga!“
„Barem smo vidjele ono što druge cure nisu!“ –Iris joj je namignula.
„Oh, mislim da bih poludjela da smo još morale čistiti. Bilo mi je dosta muških spolovila!“
Obje su se nasmijale.
„Kad ti ideš u Jerseyu?“ –upitala je Nia.
„Za dva tjedna.“ –odgovorila je njena prijateljica. „Znaš i sama da sam ja skoro sve stvari odnijela još prije mjesec dana ondje, pa ću samo morati počistiti stan kad dođem.“
„Jesu ti javili da li imaš cimera, cimericu ili oboje?“
„Ne. Nešto su govorili da je moguće da ću imati cimerice, ali ne znam! Vidjet ću kad dođem ondje, pa ti javim!“
„Obavezno!“
„Ti meni moraš javiti kakav je bratov cimer.“
„Dobro. Jedva čekam da vidim Patricka! Nisam ga vidjela nekih mjesec i pol. Nije mogao niti doći na praznike kod nas jer je radio i učio za ispite!“
„Dočekat će te na aerodromu?“
„Da.“
Iris se nasmiješila. Znala je koliko je njena prijateljica voljela brata i on nju, koliko su bili povezani. Znala je da će uživati s njim, biti na sigurnome i jedva je čekala prvi slobodni vikend da im ode u New York u posjet, te da razgleda grad u kojemu još niti jednom nije bila. S obzirom da je Nia ondje često odlazila u posjet bratu znala je samo jednu stvar: koliko je zapravo onaj grad prekrasan.
Nia je sjedila u avionu, gledala kroz prozor i slušala iPod kako bi joj vrijeme prošlo. Put je trajao već tri sata, a ona nije znala što bi mogla učiniti da bi joj vrijeme brže prošlo. Nije joj bilo lako kad je pozdravila Iris i roditelje. Vidjela je u njihovim očima suze, ali osmijeh na njihovom licu joj nije dopuštao da se rasplače.
Imala je osjećaj kao da su svi razmišljali o tome da će se ona zauvijek odseliti, da se nikada više neće vratiti, da ju neće vidjeti i zbog toga se osjećala tužno unatoč tome što je znala da bi se već za mjesec dana mogla vratiti natrag.
Odmahnula je glavom. Odlučila je ne razmišljati o njenom odlasku jer uskoro započinje jedna od njenih najvećih pustolovina: fakultet. Znala je da neće biti lako, pogotovo jer je upisala arhitekturu. Patrick joj je uvijek govorio da je to težak posao, pogotovo kad dođe vrijeme za raditi nacrte. Rekao joj je također da će joj on pomagati kad god joj bude zatrebalo s obzirom da je on upisao četvrtu godinu na arhitekturi.
Njihovi roditelji su neko vrijeme mislili da Nia želi upisati arhitekturu jer je to učinio i njen brat kojeg je obožavala i pokušavali su ju nagovoriti da upiše ipak nešto drugo. Nakon nekog vremena su napokon shvatili da to ne čini zbog Patricka već zbog sebe jer ju je arhitektura zaintrigirala, pa su napokon popustili od nagovaranja.
Spustila se niz stepenice. Pratila je ljude koji su odlazili prema mjestu na kojemu su torbe izlazile. Nadala se da se neće izgubiti jer bi poludjela. Čula je kako se to često zna desiti, kako aviokompanija ponekad pomiješaju putne torbe i pošalju ih u krivi avion. Iskreno se nadala da ovoga puta neće ona imati taj peh.
Stala je kraj crne trake i pogledala u torbe. Ljudi su se gurali kako bi dospjeli do svojih, a nju je to užasno iritiralo jer od njih nije mogla vidjeti gdje se njene nalaze. Progurala se naprijed gurajući druge jer joj je bilo dosta strpljenja. Odahnula je vidjevši svoje dvije roze torbe.
Podignula ih je obje, stavila na pod, uhvatila ih za drške i krenula prema čekaonici na kojoj ju je vjerojatno njen brat već čekao. Na sreću, torbe su imale kotačiće; inače bi joj ruke otpale od težine. Odlučila je da će sljedeći put, kad se bude vratila kući, povesti samo jedan kofer i ostaviti ondje majice kratkih rukava jer bi uskoro jesen trebala početi i uz njega će dolaziti i hladnije vrijeme.
Zakoračila je u čekaonicu i pogledala oko sebe ne bi li slučajno vidjela Patricka, ali njemu nije bilo ni traga. Sjela je na praznu klupicu, stavila torbe kraj sebe i prekrižila noge gledajući oko sebe. Patrick nije dolazio, pa je izvukla novine iz torbice, otvorila ih i počela čitati kako bi joj vrijeme brže prošlo.
„Čekate nekoga, gospođice?“ –muškarac je stao pred njom.
Spustila je novine osmjehom na licu, a dečko pred njom se također smješkao. Spustila je novine sa strane, podignula se i snažno zagrlila svog starijeg brata. Obgrlio je i on nju oko kukova i podignuo sa poda. Nia mu je jako nedostajala, a sada kad je i ona odlučila studirati u njegovom gradu bio je presretan i osjećao se puno bolje.
„Bože, kako si se udebljala!“ –spustio ju je na pod.
„Šuti!“ –ljutito ga je udarila po prsima.
Patrick joj se nasmiješio. Rukom je prošao po svojoj raščupanoj kosi koju nikada nije mogao ukrotiti, pa je jednostavno odustao od toga.
„Šalio sam se!“ –nacerio joj se i obgrlio ju jednom rukom.
Povukao je jednu od njenih torba unatoč tome što mu je bilo pomalo neugodno. Uvijek je govorio svojoj sestri da će joj kupiti nove torbe jer nije mogao podnijeti da vuče roze torbe, ali nije niti mogao dopustiti da ona to čini kad je već on bio muškarac.
„Kakav je bio put?“ –upitao ju je.
„Dosadan.“ –odgovorila je. „Nisam imala što raditi. Cijelo vrijeme sam slušala muziku dok su ljudi polako spavali oko mene.“
„Hajde, hajde, barem se avion nije srušio!“
„Htio bi, jel' da?“
„Naravno da ne bi.“
Nasmiješila mu se.
„Idemo kasnije na večeru?“ –uzvratio je.
„Naravno. Umirem od gladi!“ –nadodala je. „Ali prvo se moram istuširati.“
„Nema problema. Uzmi koliko god vremena želiš!“
„Hoće li i tvoj cimer s nama?“
„Sasha sutra dolazi.“
Djevojka je klimnula glavom i nasmiješila mu se. Stisnula se bliže njemu. Bila je presretna što je bila ponovno u njegovoj blizini.
