2005.
Bio je studeni. Kiša je pljuštila.
Petnaestogodišnja djevojčica duge smeđe kose trčala je ulicama. Njene zelene, velike oči nekada su bile vedre, no sada su bile uplakane, crvene i natečene. Srce joj je bilo slomljeno. Osjećala se samo i slomljeno. Trebala je pod hitno nečiji zagrljaj, a točno je znala kod koga će ga dobiti, kod koga će dobiti potrebnu utjehu.
Potrčala je kroz željena vrata dvorišta i potrčala u kuću. Njenih roditelja još nije bilo kod kuće. Znala je to jer njih automobil nije bio parkiran pred kućom, ali svijetla su bila upaljena. Znala je da je njen tri godine stariji brat trebao biti kod kuće, pripremao se za odlazak na fakultet kojeg je počeo pohađati dva mjeseca prije.
Bila je sva mokra i močila cijelu kuću, ali nije ju bilo briga za sada. Znala je da će se kasnije mama izderati na nju jer se nije otišla istuširati, te obrisati ono što je smočila, ali nju to nije bilo briga. Htjela je što prije snažan zagrljaj.
Otvorila je vrata bratove sobe bez kucanja. Inače je uvijek kucala, ali onoga puta to doista nije bilo potrebno. Osamnaestogodišnjak raščupane smeđe kose ležao je na podu i gledao u televiziju, ali okrenuo se prema njoj pogledavši ju zelenim očima.
„Što je bilo?“ –dignuo se sa stola vidjevši njegovu sestru uplakanu i mokru.
Zadnji put kad ju je vidio bila je presretna, nasmiješena i potpuno suha. Zajecala je i potrčala mu u zagrljaj.
„Što je bilo, Nia?“ –upitao ju je.
„Prekinuo je sa mnom.“ –zajecala je. „On je prekinuo sa mnom!“
Uzdahnuo je i potapšao ju po leđima. Znao je da je trebala utjehu i da će vjerojatno provesti noć kraj njega. Svaki put kad bi joj se nešto loše dogodilo, voljela bi spavati u njegovoj sobi, kraj njega kako se ne bi osjećala samo.
Petnaestogodišnjak je laganim korakom koračao suhim trotoarom. Slušajući glazbu razmišljao je o tome kako je još jednoj djevojci slomio srce, ali nije ga bilo briga za to. Nije bio dečko koji je volio veze; preferirao je seks na jednu noć i djevojke koje su mislile što i on.
Nia Lestet je bila djevojčica koja nije željela seks jer nije bila spremna, a on nije mogao ostati dulje s njom. Preživio je jedva mjesec dana veze da bi mu na kraju rekla da ona ne može to učiniti sve dok ne bude bila spremna. Morao ju se riješiti i zbog toga joj je slomio srce.
Slegnuvši ramenima skrenuo je prečicom. Nije znao zbog čega je uopće tratio vrijeme na razmišljanje o njoj kad je znao da bi svakog trena mogla naići cura koja će biti spremna na sve; pa čak i na seks u onom trenutku koji mu je jako trebao. Bio je ninfoman. Obožavao je seks i htio ga je u onom trenutku.
Izašao je iz one crne ulice. Čuo je kočenje, pa je poskočio u stranu i ugledao automobil nedaleko od sebe. Iznenada je krenuo naprijed. Pomaknuo se u stranu kako bi auto mogao nastaviti dalje, ali primjetio je da se ono kreče prema njemu.
„Koj' kurac?!“ –viknuo je i potrčao niz ulicu nadajući se da će se vozač zaustaviti, ali on je nastavio voziti prema njemu ubrzavajući.
Mladić se spotaknu na pod jer nije gledao kamo hoda. Udario je glavom od pod, ali podignuo se i krenuo dalje jer je želio pobjeći. Nije uspio. Osjetio je udarac; bio je toliko snažan da ga je odgurnuo od zid, a bolovi u tijelu su bili užasno jako.
Nia Lestet stajala je kraj svog brata Patricka na groblju. Prijateljica joj je javila prije nekoliko dana da je njen bivši dečko preminuo. Udario ga je automobil i nitko ništa nije vidio. Vozač je pobjegao; pustio je petnaestogodišnjaka u lokvi krvi, a pronašli su ga slučajni prolaznici. Nažalost, nije mu bilo spasa. Preminuo je na putu do bolnice zbog izlijeva krvi u mozgu, zatajanja srca i ozlijedama po tijelu.
Djevojka je snažno držala brata za ruku koji joj je oduvijek bio podrška. Njen bivši dečko i ona znali su se od malih nogu i, unatoč tome što su bili samo mjesec dana u vezi, zavoljela ga je em kao prijatelja em kao dečka. Voljela ga je unaoč tome što nije bio savršen, što je bio kreten kojemu je bilo stalo samo do seksa.
Tužni jecajevi njegove majke slamali su joj srce kao i svim ostalima. Bilo je teško izgubiti dijete, pogotovo kad je bilo onako mlado, kad je praktički tek počelo živjeti; pogotovo jer ubojica još nije bio pronađen.
2008.
Prodoran zvuk budilice probio ju je iz dubokog sna. Nije se potrudila otvoriti oči, već je samo izvukla ruku iz plahte, podignula budilicu i bacila ju od zid. Udarac je odjeknuo tihom sobom, ali barem je alarm prestao svirati.
Duboko uzdahnuvši okrenula se na drugu stranu u nadi da će nastaviti sa spavanjem, ali znala je da je ono bilo nemoguće. Jednom kad bi ju alarm probudio ne bi više mogla zaspati; pogotovo ne ako je vani bilo lijepo vrijeme.
Otvorila je oči i pogledala u prozor čije su rolete bile otvorene. Odlučila je da će ih slijedeći put, kad bude željela spavati duže, spustiti kako ne bi vidjela Sunce i kako njegove zrake ne bi ulazile u sobu.
Skupila je snagu da se digne s kreveta, ali ponovno se vratila natrag. Sjela je na njemu i gledala u svoje crvenkaste zidove nadajući se da će se što prije razbuditi. Morala je otići uskoro u grad, naći se sa prijateljicom, otići u šoping i nastaviti se spremati za odlazak iz svog rodnog grada.
Uzdahnula je, dignula se protiv svoje volje sa kreveta i laganim korakom prišla ormaru. Otvorila ga je i razmislila o tome što bi mogla obući. Vani je bilo toplo, s obzirom da je bio kraj kolovoza. Odlučila se, nakon nekog vremena, na usku ljubičastu majicu, kratke jeas hlače i cipelice na potpeticama. Nakon što se obukla otišla je oprati zube, isprati lice i našminkati se.
Uzela je četku za kosu, počešljala svoju dugu, valovitu smeđu kosu, te ju stavila u rep. Voljela bi ju podizati u rep ili punđu kad bi bilo ljeto zato što bi ju duga kosa samo grijala više nego što je trebala. Požurila je staviti mobitel, novčanik i sjajilo u torbicu, a nakon toga je izašla iz sobe.
Njeni su roditelji bili na poslu, kao i svako jutro, pa je bila sama kod kuće s obzirom da je Patrick bio u New Yorku u kojemu se ona mislila preseliti. Jedva je čekala da ondje započne svoj novi život, zajedno s bratom. Mogla je dijeliti troškove s njegovim cimerom i njime, te uživati u pet godina fakulteta, u potpuno novom gradu, bez roditelja koji su već počeli šiziti što im još jedno dijete neće biti kod kuće na duže vremena.
Spustila se niz stepenice pjevušeći pjesmu koju je večer prije slušala, otvorila je ulazna vrata i izašla iz kuće. Zaključala ih je, spustila se niz stepenice i otišla do svog tamno plavog Cabrioleta čiji se krov mogao spuštati. Stavila je sunčane naočale, otključala vrata automobila i sjela u njemu. Spustila je odmah krov, kako joj ne bi bilo toplo, okrenula ključ i motor je zabrujao. Nekoliko je puta dodala gasa prije nego je izašla iz dvorišta. Upalila je radio i pjevušila pjesmu jednog od svojih najdražih izvođača.
Dok se vozila prema gradu, njena smeđa kosa vijorila je na vjetru što joj nipošto nije smetalo. Trebalo joj je malo zraka, sviježeg vjetra... Bila je sretna što je kolovoz zapravo bio mjesec u kojemu je vručina napokon počinjala nestajati zbog učestalih kiša.
Sjedila je za stolom i čekala svoju najbolju prijateljicu da se napokon pojavi. Došla je prije nego su se trebale naći, a ona je uz to još i kasnila, pa je morala duže čekati. Čekanje je bilo ono što je ona najviše mrzila. Mrzila je kasniti i mrzila je čekati onoga koji kasni.
Popila je gutljaj Coca – Cole, spustila čašu i pogledala u prozor. Razmišljala je o tome kako za nekoliko dana odlazi iz svog rodnog grada. Uvijek je govorila da će jednom otići jer je želila iskusiti novi način života; govorila je također da će slijediti svog brata Patricka jer je on bio ono što je oduvijek željela. On joj je bio i brat i najbolji prijatelj. Neke je stvari mogla govoriti isključivo njemu. Njena najbolja prijateljica nije znala njene najveće tajne unatoč tome što su se znale od ranog djetinjstva.
Jednostavno je imala osjećaj da najviše može njemu vjerovati i zbog toga je jedva čekala da ponovno živi s njim. Nedostajao joj je u protekle tri godine dok je ona bila u srednjoj školi, a on na trećoj godini fakulteta. Čuli su se oni svaki dan, ali rijetko bi se viđali. Dolazio bi svaka dva – tri mjeseca kod kuće i ostajao samo na nekoliko dana, a njoj je on nedostajao.
Nasmiješila se znajući da će se ponovno družiti svakodnevno s njim za samo nekoliko dana.
„Nia...“ –ženski poznati glas prekinuo ju je iz razmišljanja.
Okrenula se i ugledala svoju prijateljicu, Iris Moore, pred sobom. Iris je bila mršavija od Niee. Neki su čak pomišljali da je bila anoreksična i bulimičarka, ali ona se jednostavno nije mogla udebljati. Ljudi koji su ju poznavali znali su da ona zapravo jede puno više od ostalih cura; da jede čak puno više od Niee, ali nije mogla dobiti previše na kilaži. Nikada se nije ni udebljala. Bila je visoka, mršava, imala dugu plavkasto – smeđu kosu, te zelenkasto – smeđe oči.
„Oprosti što kasnim.“ –Iris je sjela za stol. „Probudila sam se kasnije i pokvario mi se auto, pa je Johnny morao doći po mene. Čekaš li me puno?“
„Dvadesetak minuta, ali mojom krivicom. Došla sam ranije!“ –odgovorila je Nia.
„Drago mi je što nisam zakasnila više! Čak sam mislila da hoću jer sam htjela odmah odvesti auto na popravak, ali moj Johnny je tvrdoglav kao mazga i nije popustio, pa je rekao da će on do obaviti!“
„Barem imaš dečka. Nije bitno je li tvrdoglav ili ne!“
„Znaš ti nas dvoje. Mislim da smo mi najtvrdoglaviji par koji se ikada toliko složio! Usput, ne seri da ti nije dobro kao solo! Uživaš, zbriješ s nekim svako toliko i nitko te ne tlači!“
„Kao prvo, Johhny je savršen dečko i ljubomorna sam na tebe!“
Iris joj se nacerila, a Nia je na to pokazala zube. Obje su se počele smijati.
„Kao drugo...“ –nadodala je Nia podignuvši kažiprst. „Htjela bih imati nekoga koji će me grliti, paziti, maziti...“
„Patrick?“ –Iris je podignula obrvu.
„Patrick je moj brat, Iris. Ja želim nekoga koji će me nježno ljubiti, nekoga uz kojeg ću se probuditi i zaspati...“
„Nepopraviva romantičarka si, draga!“
Nia ju je prostrijelila pogledom, a Iris joj se nacerila. Odmahnuvši glavom, pogledala je u prozor. Doista joj je netko nedostajao; nedostajala joj je osoba koja će ju voljeti kao curu, a ne kao sestru ili najbolju prijateljicu.
